Glikozilacija alfa kiselog glikoproteina - put prema personaliziranoj terapiji

nije evidentirano

Nakon što se lijek aplicira u krv, on se najčešće u određenoj mjeri vezuje na proteine plazme. Važnost ovakvog vezanja je dobro opisana u literaturi, a udio vezanja pri ravnotežnim uvjetima određuje koncentraciju slobodnog lijeka. Slobodni udio lijeka je najčešće onaj koji je raspoloživ za aktivnost ili difuziju u okolna tkiva te se stoga samo nevezana frakcija lijeka smatra aktivnim oblikom, u skladu s “principom slobodnog lijeka”. Kao posljedica visoke koncentracije, proteini plazme kontroliraju koncentraciju slobodnog lijeka u plazmi, kao i u biološkim odjeljcima koji su s njom u ravnoteži, utječući na taj način na djelotvornost in vivo. U kliničkom smislu ovaj kapacitet treba se uzeti u obzir kad se određuje doza lijeka ili procjenjuje moguća toksičnost primijenjenog lijeka, što je obično dodatno usloženo uslijed promijena u kapacitetu proteina za vezanje lijeka kod određenih pacijenata. Izrazito glikozilirani alfa kiseli glikoprotein je jedan od dva proteina koji vežu veliki broj različitih lijekova i općenito utječu na djelotvornost lijekova. Postoje tri genetičke varijante i to F1, S i A. Vezanje lijekova za AGP može biti promijenjeno i u brojnim patološkim i fiziološkim stanjima kao rezultat promjene u glikozilacijskom uzorku. Ukupno gledano, tri faktora utječu na vezanje lijekova za AGP: Koncentracija AGP-a, omjer različitih genetičkih varijanti i promjene u glikozilacijskom uzorku. Ciljevi projekta su: 1. Kako različite genetičke varijante AGP-a utječu na ukupno vezanje lijekova? 2. Kakav je utjecaj promijenjenog glikozilacijskog uzorka na vezanje lijekova 3. Predviđenje slobodnog udijela lijeka ovisno o navedena tri faktora. Koristit će se fizikalne metode kao fluorescencijska spektroskopija, ravnotežna dijaliza i masena spektroskopija kako bi se odredio utjecaj glikozilacijskih promjena AGP-a na vezanje lijekova i posljedično predvidio utjecaj te promjene na terapiju.

nije evidentirano